Brzi tempo i stil života i rada, nas i naših suvremenika danas, raspršili su nas posvuda po svijetu. Pa ipak, s vremena na vrijeme, progovori glas majke i oca, djeda i pradjeda, ljubav prema svome i svojima, glas savjesti i osjećaj pripadnosti, tako te se mnoge obitelji, napose u ljetnom periodu, nastoje okupiti i podružiti, makar to bilo i samo jedan dan ili pak jedno popodne…
Neki to učine o velikim blagdanima i svetkovinama, neki se opet drže svoga izabranog nadnevka i povoda kako bi se okupili na obiteljskom ognjištu, posvjedočili osjećaj pripadnosti obiteljskome stablu i rasvijetlili svoju posebnost i osobitost… Svatko to /u/čini onako kako zna i umije i može …
Za pohvaliti je kod mnogih praksa i napor da se, napose mlađima, omogući upoznati se, naučiti se, prepoznati se, ugraditi se, u obiteljsku lozu i stablo… Baš kao što je često porazno da ‘netko ustrajno bježi i ne biva’ na takvim skupovima, iznalazeći uvijek iznova svoje razloge, koji, na koncu, doprinose izgubljenosti u prostoru i vremenu, i na koncu, svome vlastitom. A tako je malo potrebno i dovoljno samo malo volje da se ne bude stranac i neznanac…
Ovo promišljanje završavamo riječima pjesme našeg živućeg pjesnika i pjevača: ”Pismo moja, kamena i škoja, uveja bi da mi tebe nije, ti si moja radost i lipota, zlatna nota i kapja života!”
DRUŽIMO SE I SASTAJMO SE! UPOZNAJIMO SE I PREPOZNAJIMO! NAUČIMO JEDNI DRUGE SLUŠATI I VOLJETI! OPLEMENIMO I OBOGATIMO JEDNI DRUGE: DOBROM VOLJOM, ZLATNOM NOTOM I KAPJOM ŽIVOTA!
/MISIJA FRAMOST/
